Jaka konkurencija i malo premijera

Pisanje o aktualnom 62. pulskom festivalu iz 270 kilometara udaljena Zagreba, jutro nakon otvaranja festivala i sa sviješću da će tekst biti objavljen dva dana prije njegova zatvaranja, na prvi se pogled doima nelogičnim pa i uzaludnim poslom. Nažalost ili nasreću, tako je ipak samo na prvi pogled, jer su ambiciozniji filmofili, redovitiji posjetitelji drugih filmskih festivala te oni koji profesionalno prate ne samo domaći film, iz ovogodišnje konkurencije koja u zajedničkom programu nacionalnih i manjinskih hrvatskih produkcija broji čak petnaest što igranih, a što dokumentarnih naslova uz jedan eksperimentalno-dokumentarni film, tijekom proteklih desetak mjeseci mogli pogledati čak devet ostvarenja. Brojnost filmova u konkurenciji i njihova pripadnost različitim rodovima tako se s jedne strane pokazuje kao dobitak festivala (iako ima onih koji uvrštavanje dugometražnih dokumentaraca drže pogreškom i umjetnim stvaranjem dojma o bogatstvu godišnje produkcije), a s druge strane kao njegov nedostatak, jer se premijerni nacionalni program sveo na svega četiri djela kojima se svakako ne mogu osporiti atraktivnost i zvučnost. Sve češće odluke domaćih autora i producentskih tvrtki da s premijerama više ne čekaju do Pule i da ih ako mogu prije pa i ponajprije plasiraju na zvučne međunarodne festivale poput Venecije (Takva su pravila Ognjena Sviličića) i Cannesa (Zvizdan Dalibora Matanića), tako posredno dovodi u pitanje budućnost festivala u obliku i koncepciji kakve poznajemo.

Film Imena višnje Branka Schmidta otvorio je ovogodišnji festival

Premda se na temelju njegove atraktivnosti i činjenice da je u programu Izvjestan pogled ovogodišnjega Cannesa osvojio nagradu žirija moglo očekivati da će festival otvoriti spomenuti Zvizdan, ta je čast ipak pripala drami Imena višnje redatelja Branka Schmidta, filmu u kojem se taj pored spomenutoga Matanića i Zrinka Ogreste trenutno najzanimljiviji i najintrigantniji domaći filmaš (privremeno?) odmaknuo od provokativnog seciranja nevesele urbane društvene stvarnosti iz naslova Metastaze i Ljudožder vegetarijanac. Dok je u navedenim dvama djelima ekranizirao prozu bivšega liječnika Ive Balenovića, Schmidt je u Imenima višnje posegnuo za scenarijem književnika i novinskoga kolumnista Josipa Mlakića, koji u portfelju ima adaptaciju svog romana Živi i mrtvi u režiji prošlogodišnjega pulskog pobjednika (Broj 55) i jednog od članova ovogodišnjega žirija Kristijana Milića te scenarije za mozaičnu egzistencijalnu dramu Tu Zrinka Ogreste i poslijeratnu egzistencijalnu dramu s elementima krimića Most na kraju svijeta Branka Ištvančića. U filmu realiziranu u produkciji HRT-a Schmidt i Mlakić donose priču o dvoje ljudi na pragu starosti (ovogodišnji dobitnik nagrade Fabijan Šovagović Društva hrvatskih filmskih redatelja Ivo Gregurević i Nada Đurevska) koji se vraćaju u ratom razrušenu kuću u svom selu, vjerujući da će egzistenciju moći nastaviti tamo gdje je grubo prekinuta. Dakako da je to neizvedivo, a kad postupno i sami to počnu shvaćati, kod žene će postati primjetne ozbiljne promjene u ponašanju, praćene zaboravnošću i izgubljenošću. Suprugove reakcije na to isprva će biti grube i otresite, a kad nastupi svijest o pravoj pozadini njezinih mijena, za popravljanje njihova odnosa možda i neće biti dovoljno vremena.

Favorit Ivona Juka

Među naslovima u konkurenciji za festivalske nagrade dva se izdvajaju kao favoriti, a riječ je o navedenom Zvizdanu i sjajnoj mozaičnoj egzistencijalnoj drami Ti mene nosiš redateljice Ivone Juka, o kojoj se u Vijencu pisalo nedavno u vrijeme njezine kinopremijere. Ovom prigodom recimo samo da se možebitnoj odluci žirija da većinu Zlatnih arena dodijeli Jukinu sigurno i nadahnuto režiranu, izvrsno glumljenu, dojmljivo dramaturški i narativno uobličenu te odličnim osjećajem za ritam i mjeru kao i razumijevanjem likova i njihovih djelovanja obilježenu filmu, neće moći ništa prigovoriti. Što se već proslavljena Zvizdana tiče, posrijedi je storija o trima zabranjenim ljubavima opterećenima i ključno uvjetovanima međunacionalnim napetostima, smještena u Dalmatinsku zagoru u vremenskom rasponu od dva desetljeća, od 1991. do 2011. Sva tri para odnosno po tri uloge glume Tihana Lazović i Goran Marković, film je producirala Kinorama agilne Ankice Jurić Tilić, a sam Matanić, već godinama najproduktivniji hrvatski filmaš, tvrdi da je Zvizdan snažan zagovor ljubavi suprotstavljenje netoleranciji i mržnji.

Premda je premijera satirične komedije Svinjari, drugoga dugometražnog i prvog igranog filma dugog metra scenarista i redatelja Ivana Livakovića, najavljivana još za prošlogodišnju Pulu, publika u Vespazijanovoj Areni ove ju je godine konačno u nedjelju mogla i pogledati. Autor koji se u pet kratkih igrano-eksperimentalnih filmova (Igra tucanja, Pandemija, Prljavi mali mjehurići...) i u dugometražnom eksperimentalnom Bitchvilleu predstavio kao originalan, svjež, beskompromisan, energičan, provokativan te ekscentričnostima, subverziji i metafilmskoj citatnosti, baš kao i naglašenom ekspresionizmu, stilizacijama i groteski sklon filmaš, ovaj put predstavlja „satirični antimjuzikl“ s temom medijskoga senzacionalizma, posvemašnje trivijalizacije i eskapizma, priču o ljudima (Livakovićevi stalni glumci Goran Bogdan, Iva Mihalić, Ana Maras, Jadranka Matković) koji su za Warholovih 15 minuta slave spremni učiniti apsolutno sve. Ono što se na temelju redateljevih dosadašnjih radova može pretpostaviti jest da Svinjari zacijelo nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Serijal omnibusa Zagrebačke priče, započet 2009. i sa svrhom utemeljenja Zagrebačkoga filmskog fonda za cjelovečernji igrani film (koji još nije utemeljen), sad već redovitim trogodišnjim ritmom realizacije svakoga novog „nastavka“ stigao je i do trećeg dijela, dakako u produkciji Propeler filma. Kao i u prethodnom omnibusu opet je riječ o šest kratkih filmova, ovaj put objedinjenih temom praznika odnosno blagdana, a redateljski ih potpisuju Danilo Šerbedžija (Za tebe), Natko Jurdana (Praznik demokracije), Ivan Salaj (Praznik rada u Susedgradu), Vlatka Vorkapić (Na Tri kralja), Matija Vukšić (Goranova ulica) i Jasna Žmak (Tako nekako). U prethodnim omnibusima pojedini su filmovi bolje funkcionirali i veće uspjehe postizali samostalno (Ciao Mama Gorana Odvorčića, Žuti mjesec Zvonimira Jurića), pa se valja nadati da će u svom trećem izdanju Zagrebačke priče predstavljati ujednačeniju i kompaktniju cjelinu.

Dugometražni dokumentarci

O ostalim potpuno hrvatskim igranim produkcijama iz konkurencije na stranicama Vijenca već se pisalo, i o slabašnom trećem nastavku pustolovina dječaka Koka Milića iz kultnih romana Ivana Kušana u filmu pod naslovom Koko 3: Ljubav ili smrt u režiji piščeva sina Daniela Kušana, i o izvrsnoj socijalnoj drami s elementima melodrame Takva su pravila Ognjena Sviličića, za glavnu ulogu u kojoj je Emir Hadžihafizbegović na prošlogodišnjoj Mostri nagrađen u programu Horizonti, i o dojmljivu dugometražnom igranom prvijencu Ivone Juka Ti mene nosiš, pred kojim su nakon Karlovih Vary zacijelo i uspješni pohodi na ostale prestižne međunarodne festivale.

U Vijencu je bilo riječi i o redom iznadprosječno uspjelim domaćim dokumentarcima dugog metra koji se natječu za Zlatne arene, o neposrednom, intimnom i emotivnom autobiografskom doksu Goli Tihe Klare Gudac, o angažiranoj, tjeskobnoj i pesimističnoj Djeci tranzicije Matije Vukšića, kao i o ponešto predugom Rakijaškom dnevniku Damira Čučića, naslovu na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma ovjenčanu nagradom za najbolju kameru. Ni Potrošeni Boruta Šeparovića u Puli nemaju premijeru, već su naime prikazani na prošlogodišnjem ZagrebDoxu (pa je pitanje kako su gotovo godinu i pol poslije dospjeli na Pulu), a posrijedi je niz uglavnom naglašeno angažiranih, ozbiljnih i duhovitih, neposrednih i osjećajnih storija o osobama starijima od 55 godina koje se smatraju socijalnim marginalcima i „potrošenima“, a u onoliko sekundi koliko imaju godina opisuju jednu minutu u svojim životima, onu koju sami drže najvažnijom.

Filmovi iz konkurencije o kojima dosad nije bilo riječi hrvatske su manjinske produkcije Cure – život druge autorice Andree Štaka, Ničije dijete Vuka Ršumovića i Bit ćemo prvaci svijeta redatelja Darka Bajića, od kojih su prve dvije imali prilike pogledati posjetitelji prošlogodišnjega Zagrebačkoga filmskog festivala, dok je treći film imao komercijalnim rezultatima skromnu redovitu kinodistribuciju. Realizirana u suprodukciji tvrtke Produkcija Živa Leona Lučeva, psihološka egzistencijalna drama Andree Štaka pretenciozno je i dobrano nemušto ostvarenje solidne međuigre mladih protagonistica, opterećeno nedostatkom dramske snage, klišeiziranim likovima i njihovim konvencionalnim međuodnosima, površnim i neartikuliranim ubacivanjem motiva istospolne ljubavi i zamjene identiteta dviju tinejdžerica te ekskursima u patetiku i neuvjerljivu melodramu. Na istinitoj priči temeljeno Ničije dijete imponira efektnim scenografskim rekonstruiranjem razdoblja druge polovine 80-ih godina, izvrsnom i dojmljivo „animalnom“ ulogom mladoga Denisa Murića, spretnom uporabom kamere uza samo tlo i žablje perspektive te porukom da u tragičnim ratnim uvjetima i poživinčenje može biti spas, jer ljudi tada postaju i gori od zvijeri.

Napokon, također na istinitim događajima temeljena sportska drama Bit ćemo prvaci svijeta izrazito je komercijalno usmjerena, kičasta i artificijelna, dramaturški rastresita i narativno nekoherentna, papirnatim i karikaturalnim likovima nakrcana te eskapistička i zamorna nostalgična slikovnica suscenarista Ognjena Sviličića, dramski usmjerena na završnu utakmicu Svjetskoga košarkaškog prvenstva održanu 23. svibnja 1970. u Ljubljani, u kojoj je reprezentacija tadašnje Jugoslavije pod vodstvom Ranka Žeravice pobijedila reprezentaciju SAD-a.